Novosti

https://www.escap.eu/index/coronavirus-and-mental-health/
Tuzla, 05.05.2020. godine

UDRUŽENJE ZA DJEČIJU I ADOLESCENTNU PSIHIJATRIJU U BiH

POSTUPANJE S DJECOM I ADOLESCENTIMA SA PSIHIČKIM SMETNJAMA U VREMENU COVID-1

Pandemija Koronavirusom (SARS Co V-2) je imala dubok utjecaj na živote ljudi širom svijeta. Izolacija, ograničenja kontakata i kretanja, te ekonomsko zatvaranje nameću potpunu promjenu u našem psihosocijalnom okruženju. Kako se pandemija razvija kroz faze, dječiji i adolescentni psihijatri procjenjuju utjecaj koji će te faze imati na pružanje psihijatrijske službe za djecu i adolescente.
Dječji i adolescentni psihijatri (CAP) prisiljeni su i voljni promijeniti način rada kroz inovativne pristupe, poput usvajanja korištenja digitalne internetske terapije i telepsihijatrije za nastavak liječenja. Postojeće strategije rada se reorganiziraju, tako da CAP može ostati povezan i dostupan svojim pacijentima i porodicama, a sve to zadržavajući dobru kliničku praksu. Međutim, da bi poremećaji sveli na minimum, službe moraju ostati aktivne, moramo komunicirati s mrežnim partnerima i izbjegavati daljnje zatvaranje psihijatrijskih jedinica.

Izazovi sa kojima su servisi dječije i adolescentne psihijatrije suočeni tokom pandemije SARS CoV-2
– Porodice su prisiljene reorganizirati porodični život i nositi se sa stresom karantene i socijalne distancije. Zatvaranje škole dovelo je do kućnog školovanja i potencijalnog odgađanja ispita. Roditelji su izloženi povećanom pritisku da rade od kuće, održavaju posao, kao i da istovremeno brinu i utječu na djecu. Takođe roditelji moraju objasniti i informisati djecu o pandemiji coronavirusom, načinu ponašanja tokom pandemije, a ujedno riješiti i sebe i djecu osjećaja straha i tjeskobe koji prate ova nesigurna vremena. Porodice sa niskim primanjima najteže su pogođene. Povećaće se razlike između porodica s dobrim obrazovanjem i mnogo resursa i porodica kojima je potrebna podrška.
– Dio djece s akutnim i po život opasnim psihijatrijskim poremećajima zahtijeva stacionarno liječenje kroz sve faze pandemije. Djeca s već postojećim mentalnim potrebama, npr. teški oblici autizma, lišeni su profesionalnih sistema podrške što znači da su porodice i roditelji prepuštaju da se nose sami sa problemom kako znaju i umiju. Zatvorene su specijalizirane obrazovne ustanove za djecu s poteškoćama u razvoju i višestrukim hendikepom.
– Otkako je najavljena pandemija, u pojedinim ustanovama bilo je potrebno reorganizovanje bolničkih usluga i privremene njege (uključujući preimenovanje ljekara i medicinskih sestara na druge odjele). Došlo je do zatvaranja, djelomičnih zatvaranja ili smanjenih usluga bolničkih i dnevnih ustanova, s tim što su se ambulantni kontakti sveli samo na hitne slučajeve. Neke bolnice nisu u stanju da prihvate nove pacijente zbog rizika od infekcije.

– Sa mnogo kreativnosti i motivacije da se reorganizuje sistem mentalnog zaštite zdravlja, pandemija je dovela do masovnog porasta upotrebe telepsihijatrije. Međutim, propisi o tome kako nadoknaditi i vrednovati ove usluge nisu na snazi, a ovaj nedostatak strukture uzrokuje zbrku. Naravno, briga o pacijentu je najvažnija i liječenje ne treba odgađati. Međutim, telepsihijatrija možda nije dostupna svim osobama ili se ne smije koristiti u sigurnom i povjerljivom okruženju.

Rizici i strepne pacijenata, porodica i dječijih i adolescentnih psihijatara
– Nasilje u porodici i zlostavljanje dece mogu se povećati zbog dužeg perioda izolacije u zlostavljačkom ili nesigurnom domu, manje je intenzivan nadzora službi za zaštitu dece i nedostaje podrška vršnjaka ili škole.
– Ekonomska kriza koju je donijela pandemija mogla bi imati dugoročne negativne posljedice koje bi dovele do porasta sukoba u obitelji, zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.
– Pandemija remeti normalne procese žalovanja u porodici. Tuga i oplakivanje za izgubljenim članovima obitelji, posebno u slučajevima kada je kontakt sa zaraženim članom bio ograničen, mogu dovesti do osjećaja krivice, problema s prilagođavanjem, post-traumatskog stresnog poremećaja i depresije i kod odraslih i u mladima.
– Djeci sa posebnim potrebama često nije moguće objasniti neophodnost ostanka u kući, prekid uobičajenih aktivnosti irutina, što kod njih može izazvati auto i hetero agresivne ispade.
– Djeca i adolescenti sa anksioznim, opsesivnim i kompuslivnim smetnjama mogu u situaciji pojačane opšte anksioznosi i strukture još više razviti i ukorijeniti svoje tegobe, socijalno se povuči i izolirati, što će dodatno otežati njihov tretman i liječenje.
– Ozbiljnost i ishod mentalnih poremećaja mogli bi se pogoršati zbog kašnjenja u brzoj dijagnozi i tretmanu.
– Ograničenja za roditeljske posjete hospitaliziranim pacijentima i njihova veća izolacija od porodice i socijalnih kontakata mogu povećati rizik od depresije, anksioznosti i samoubilačkog ponašanja. Intervencije i psihoedukacija cijeloj obitelji i dalje su središnji za dječije i adolescentne psihijatre, ali su mnogo teži pod ovim uvjetima.
– Za manje teške pacijente, kontinuitet zbrinjavanja je poremećen jer se rutinske ambulantne posjete otkazuju i odgađaju iz sigurnosnih razloga.
– Maloljetnici bez pratnje, izbegla lica, djeca bez roditeljskog staranja su visoko rizična grupa. Panika i strah od infekcije razvili su se kako su u izbegličkim i socijalnim ustanovama prijavljeni neki slučajevi koronavirus infekcije. Ovoj populacijskoj grupi nedostaje medicinska i psihijatrijska specijalistička njega, što predstavlja veliku zabrinutost.
– Telepsihijatrija se sve više koristi da se premosti jaz koji je prouzrokovan propisima o socijalnoj distanci. Njegova široka upotreba vjerovatno će se nastaviti nakon završetka pandemije. Njegova upotreba postavila je pitanja o zaštiti podataka, visokim standardima tehničke zaštite i također naglasila potrebu za lakšim i sistemima jednostavnijim za rukovanje koji mogu koristiti sve starosne skupine bez obzira na sposobnosti
Preporuke i uputstva za hospitalni tretman djece i adolescenata tokom COVID infekcije
– Hospitalni tretman djece i adolescenata u vrijeme pandemije se uglavnom odlaže, osim u slučaju posebnih indikacija.
– Indikacije za hospitalni tretman su: akutna psihotična stanja, izrazito auto i hetero agresivno ponašanje kod osoba sa razvojnim i intelektualnim poteškoćama, suicidalni pokušaji, predoziranje PAS.
– U pripremi za hospitalni tretman, primjenjuje se uobičajena procedura, koja je definisana AKAZ standardima
– Koordinator ustanove kontaktira doktora porodične/obiteljske medicine radi upoznavanja s odlukom stručnog tima za hospitalni tretman pacijenta
– Prije realizacije hospitalizacije, pacijent je obavezan da se testira na koronavirus.
– Na hospitalni tretman se primaju samo pacijenti koji su na testiranju bili negativni
– Ukoliko je pacijent pozitivan na COVID-19 upućuje se na liječenje u izolatorij uz nastavak psihijatrijskog konsultovanja sa nadležnim medicinskim timom u izolatoriju.

Krizne intervencije koje odmah treba sprovesti
Nacionalna društva od početka krize treba da preuzmu aktivnu ulogu u suočavanju sa pandemijom. Predstavljaju inicijative za podršku kontinuiteta brige, usmjeravaju roditelje, nastavnike, djecu i zdravstvene radnike kako se bave mentalnim problemima i zagovaraju nacionalne vlasti o bio-psiho-socijalnom utjecaju krize u životu djece i adolescenata. Društveni mediji igraju ključnu ulogu u distribuciji tih informacija
– Krizne intervencije moraju biti dostupne stalno. Preporučujemo prvi pregled pacijenata putem linija za pomoć da se izbjegnu infekcije. Treba ugovoriti nekoliko termina za pacijente s novim početkom dječjih psihijatrijskih poremećaja i usmjeriti ih na adekvatnu pomoć.
– Omogućiti rad ambulantnim i bolničkim ustanovama što je više moguće, poštujući sve potrebne protokole kako biste spriječilo prenošenje virusa.
– Liječnici porodične medicine treba da propisuju lijekove za 2-3 mjeseca pacijentima kojima je potrebno kontinuirano uzimanje lijekova.
– Institucije dječije i adolescentne psihijatrije trebale bi održavati kontakt sa pacijentima sa posebnim potrebama i onim pacijentima koji ne mogu pohađati specijalizovane obrazovne institucije, te je roditeljima i njegovateljima neophodno pružiti podršku.
– Ako su bolnice smanjile pristup porodici zbog higijenskih ograničenja, pridržavajući se UN-ove Konvencije o dečjim pravima, jedinice treba da održavaju kontakt sa porodicom pacijenta što je više moguće. Omogućite digitalnu komunikaciju sa porodicom pacijenta.
– Primjena telepsihijatrijskih pristupa i internetska terapija ili telefonske konsultacije omogućuju pacijentima da nastave sa liječenjem. Korištenje ovih platformi sa roditeljima također može omogućiti psihijatru da pruži savjete roditeljima, kako oni postaju aktivno uključeni u terapiju svog djeteta. Podrška je ključna.
– Tokom i nakon pandemije, biti će korisno analizirati ove intervencije kako bi se utvrdile mjere kontrole kvalitete i pitali pacijente i roditelje putem upitnika o korisnosti internetske terapije kako bi se takve usluge održale u budućnosti.
– U trećoj fazi pandemije (povratak u normalu), bit će važno brzo reorganizirati i ponovno uspostaviti izgubljeni kontinuitet liječenja s pacijentima i razviti strategije za dječiju i adolescentnu psihijatriju kako bi se riješio teret nadolaska novih pacijenata koji nisu viđeni ili upućeni tokom pandemije. Ponudite odgovarajućim uslugama porodicama da se bave nakon pandemije.
Zaključak
– Svi nivou vlasti i rukovodstva ustanova potrebno je da provedu sve finansijske mjere za smanjenje negativnih posljedica pandemije po zdravlje ljudi i za provođenje lekcija naučenih tokom krize za buduće pružanje usluga.
– Pružanje usluga mora biti aktivno, potrebno je nastaviti komunikaciju sa partnerima iz mreže podrške i izbjeći dalje zatvaranje odjela dječije i adolescentne psihijatrije.
– U kontaktu sa stručnjavima iz Evrope i svijeta pratiti preporuke i prilagođavati uslovima u našoj zemlji. Moramo raditi kao zajednica, okupljati se i razmišljati o inovativnim načinima reorganizacije i reorganizacije usluga dječije i adolescentne psihijatrije širom Europe.
– U središtu svega toga moramo osigurati da će sva djeca biti zaštićena i imati resurse koji su im potrebni da bi shvatili što se događa tokom pandemije i da se nose s njezinim posljedicama kada se ona konačno zaustavi.